TRIBINA CENTRA ZA PROMICANJE TOLERANCIJE I OČUVANJE SJEĆANJA NA HOLOKAUST
Žene koje mijenjaju društvo
Ljudske živote čini puno malih koraka, ne smijemo odustati bez obzira na okolnosti
Piše: Anika Gazić
Foto: Facebook Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust
21. svibnja 2024.
Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust nastavlja s organizacijom ciklusa javnih tribina čiji je cilj poticanje društvenoga dijaloga o temama ključnim za razvoj tolerantnoga i uključivoga društvenog okružja. Ovogodišnja su tema Žene koje mijenjaju društvo, a tribina je održana 26. travnja 2024. godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu.
Mnoge su žene mijenjale društvo – kao pionirke probijale su granice u područjima svog djelovanja, rušile stereotipe i predrasude, istaknule se u kulturi, znanosti, umjetnosti, politici i aktivizmu i ostavile neizbrisiv trag.
Što znači svojim djelovanjem mijenjati društvo danas? Umjetničko stvaranje, autorstvo, angažman, aktivizam – kako ih vide žene koje svojim glasovima, pismom i tijelima nastoje poremetiti status quo, izreći dosad neizrečeno, pokazati ono što se ne želi vidjeti?
Svoja promišljanja i iskustva s nama su podijelile autorice, umjetnice i stručnjakinje u područjima književnosti, kazališta, performansa i drugih medija: Ivana Bodrožić, Arijana Lekić Fridrih, Anica Tomić i Jasna Jakšić.
Žene koje mijenjaju društvo
Pogled u budućnost
Anica Tomić redateljica i profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, režirala je predstavu napravljenu po knjizi Hotel Zagorje autorice Ivane Bodrožić, koja govori o izbjeglištvu djevojčice iz Vukovara za vrijeme Domovinskoga rata. Tijekom rada na predstavi redateljica priznaje da joj je najteže bilo odvojiti se od osobnoga iskustva i gledati iz tuđe perspektive, no slaže se s Bodrožić i smatra da je to bit umjetnosti.
Pretvaranje knjige u predstavu zahtijeva da se tekstualne materijale prenese u potpuno novi mediji, formativno, sadržajno i estetski tako da na kraju publika osjeti tihu emociju ili ironiju koju autor opisuje riječima. Anici Tomić najvažnije je da njezine predstave pređu mentalnu barijeru i postanu transgeneracijske.
Tomić smatra da je u umjetnosti bitno razmišljati da svaki čin koji smo učinili danas, utječe na sutra, odnosno da smo odgovorni za buduće generacije. Moramo se paziti predrasuda i generalizacija i vrlo konkretno pričati o svakom pojedinom iskustvu kako ne bismo dobili krivu sliku ili zakinuli pojedince.
Predstava Hotel Zagorje oduševljava srednjoškolce, a Anica Tomić nada se da predstava radi maleni korak na njihovu putu k toleranciji i empatiji. „Kazalište ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti sedam ljudi koji sjede tamo i već si puno napravio.“ Osim što mlade treba upućivati i osvještavati, treba ih uključiti i dati im glas što nas dovodi do sljedeće gošće koja se upravo posvetila tome.
Za kraj umjetnice poručuju da ljudske živote čini puno malih koraka i da ne smijemo odustati bez obzira na okolnosti. Mladima poručuju da čitaju i da se informiraju, stave u tuđe cipele i gledaju društvo s margina.
Plakat za tribinu
Književnica Ivana Bodrožić smatra da je svaka angažirana književnost dobra književnost. Ne samo vrhovi književnosti kao što su Kafka, Tolstoj i Dostojevski koji su duboko socijalno i duhovno angažirani već bilo koja književnost koja se bavi obranom ljudskog dostojanstva. Moramo pisati angažirano jer ne živimo u vakuumu, ne možemo se izdignuti iznad društva. Ne možemo stvarati kvalitetnu književnost, a da se ne izložimo. Estetika i etika duboko su povezane jer naše estetsko shvaćanje stvari uvijek ima vrijednosni sustav. Dakle umjetnička relevantnost mora biti kompatibilna s angažmanom.
Iskošeni pogled
U svojoj knjizi Sinovi i kćeri Bodrožić donosi priču o zaključanosti, onoj društvenoj, obiteljskoj i intimnoj kroz tri perspektive: sina, kćeri i majke. Ulančani su u jednu priču u kojoj svatko dobiva pravo na svoju istinu, svoju bol i želju da preživi: djeca koja pate za roditeljskom potvrdom, sinovi i kćeri koji žude za prihvaćanjem društva, roditelji oblikovani strahom koji zatim povrjeđuju svoju djecu.
Svatko od nas pripada negdje u nekom segmentu, nekoj manjini.
Ivana Bodrožić svojom knjigom želi stati na kraj malim radikalnim skupinama koje pokušavaju iskoristiti neznanje za širenje mržnje i netrpeljivost prema ranjivim skupinama koje ne razumiju.
„Ne mislim da sam neki mesija koji treba promijeniti svijet, ali smatram da sam u puno situacija dio većine i ne želim se skrivati u masi.“
Naše je ljudsko iskustvo ograničeno i nemamo kapacitet suosjećati sa svima. Suosjećamo s onima koje zavolimo, ali u tom trenutku trebamo nadrasti sebe i pokušati promijeniti mišljenje. Tek kad vidimo i čujemo priče s margina društva, možemo shvatiti kakvo je društvo u sredini. Nepravda se vidi ako ju želimo vidjeti, a umjetnici upravo imaju taj iskošeni pogled i zato moraju stvarati angažirano.
Tribina u Etnografskom muzeju bila je dobro posjećena
Dajmo im glas
Arijana Lekić Fridrih, multimedijalna umjetnica i aktivistica za ženska prava smatra da se na našem području umjetnike gleda kao čudake i besposličare, no usprkos tome odlučila je iskoristiti svoj umjetnički iskošeni pogled da pomogne ženama. U medijima je poznata po svom performansu Tiha misa koji je reakcija na nedavno intenziviranu retradicionalizaciju navodno sekularnoga hrvatskog društva koju provode muškarci klečeći i moleći svake prve subote u mjesecu na glavnim trgovima raznih gradova u Hrvatskoj, uključujući i Zagreb.
Lekić Fridrih upućuje kritiku institucijama koje prepoznaje ženske umjetnice tek kada postanu popularne u medijima te smatra da je puno talenta zanemareno zbog neravnopravnosti.
Pokrenula je multimedijalni, umjetnički web projekt Od5Do95 koji služi kao medij za prenošenje priča i iskustava. Djevojčice, djevojke i žene progovaraju o tome što znači biti žena u Hrvatskoj danas. S nama je podijelila iskustva borbe za ženski glas. Filmovi prikazuju žene koje progovaraju o nasilju koje su pretrpjele, a zauzvrat ona i mnoge sudionice dobivaju smrtne prijetnje ili se nad njima vrši dodatno fizičko nasilje. Tužan je podatak da najviše žena progovara o tome tek nakon 65. godine.