Naučite se nasmijati životu uz Anu Buntesku
Učenici zagrebačkih srednjih škola koji pohađaju predmet Makedonski jezik i kultura prošlu su godinu proveli prevodeći pjesme makedonske književnice Ane Bunteske. Njihov je trud prepoznat te je, uz pomoć Vijeća makedonske nacionalne manjine Grada Zagreba, izdana dvojezična knjiga poezije pod nazivom Volim te do neba i nazad. Knjigu možete pronaći u školskoj knjižnici XVIII. gimnazije, a nešto više o književnici možete pročitati u nastavku. S njom je razgovarala naša učenica Karla Škrlec, jedna od prevoditeljica.
Ana Bunteska rođena je 1972. godine u Skoplju. Diplomirala je na tamošnjem Ekonomskom fakultetu i radi u Makedonskoj burzi, a istovremeno je članica Društva pisaca Makedonije. Objavljene su njezine tri zbirke poezije "Stavi like na vlastiti život'', ''Nasmij se životu'' i ''Koliko je potrebno za sreću?'' od kojih je potonja nagrađena književnom nagradom "Makedonska književna avangarda''.
Unatoč uvidu u osjećaje pjesnika koji poezija nudi jako ste mi misteriozni. Zamišljam Vas kao dobru vilu koja šalje lijepe poruke iz daleke Makedonije. Što kažete na takav opis? Kako biste Vi opisali sebe?
Ne znam mogu li opisati sebe, iako mi se sviđa ovo s dobrom vilom. :) Ne bih rekla da sam misteriozna, uzimajući u obzir da sam cijeli svoj život ispričala u tri knjige koje sam napisala u roku od godine i pol. U njima su svi moji osjećaji, razmišljanja, stavovi, želje i nade. Nikada nisam mislila da se čovjek treba ogrnuti misterioznošću kako bi izazvao zanimanje. To smatram lažnim predstavljanjem sebe, a ako nešto na svijetu u meni izaziva golemu odbojnost, onda su to laži. Svaki čovjek u sebi još od najranije dobi nosi čaroliju. Ona, ako se njeguje, postaje njegovo obilježje i pečat. Radije bih se shvaćala kao osoba koja se ne krije iza pomno odabranih riječi, već koja je iskrena i onda kada iskrenost donosi više štete nego koristi. Na duge staze, korist se uvijek ispostavi većom. Čast prema sebi, a samim time i prema svima ostalima, preduvjet je da netko postane kvalitetna osoba, koja se neće udaljiti od onoga što uistinu jest.
Misliš li da bi On htio?
Misliš li da bi mogao ako Ga zamolim?
Da će odmah pristati napraviti osmi dan
Ili će nam se podsmjehivati
Jer se u tih sedam nismo našli
- Osmi dan
Sviđa mi se ideja osmoga dana koja se provlači kroz istoimenu pjesmu. Kako biste Vi proveli taj osmi dan?
Osmi dan trebao bi biti svaki dan. Pjesma je napisana kao podsjetnik da ne postoji taj famozni OSMI DAN, osim ako svaki dan ne živimo kao da je osmi. Ne zaboravljajući tko smo i što smo, ljubeći i dozvoljavajući da nas ljube (budući da život nekada otvrdne ljude, pa se plaše ne samo ljubiti, već i biti ljubljeni), prepuštajući se onome što nam dan nosi i učeći da uživamo u trenutku, točno ovdje i sada, zato što kada prođe današnji dan, nikada više nećemo dobiti priliku vratiti ga. Danas, dok odgovaram na ova pitanja, za mene je osmi dan koji me puni toplinom i ljubavlju.
Jako me se dojmila Vaša pjesma ,,Postoje ljudi kraj kojih cvjetaš''. Kraj kakvih ljudi Vi cvjetate?
Cvjetam pokraj svojih najbližih. Na prvo mjesto bih stavila svoju kćer koja postaje tinejdžer te me uči svačemu, nečemu. Učim biti strpljiva, pokazati da bezuvjetna ljubav postoji, biti manje ponosna i samouvjerena da sve znam. Cvjetam pokraj svih onih čistih srdaca i duša, koji znaju pružiti ruku i pomoć, bez odvagivanja hoće li im to donijeti popularnost ili bodove (poene) kod drugih. Cvatem pokraj vas, mladih ljudi koje u ovo vrijeme-nevrijeme gledam kako se razvijate u prekrasne ličnosti sa stavovima i željama, ličnosti koje su spremne boriti se za sebe i za sve ono što im je u životu važno. Cvjetam kada i drugi cvjetaju. Najvažnija lekcija koju sam naučila je da se radujem tuđim uspjesima i da ih doživljavam kao da su moji, bezrezervno i iskreno.
U međuvremenu, otkad ste napisali pjesmu ''Koliko je potrebno za sreću?'', jeste li namjestili kantar (vagu)? Koliko Vam je potrebno za sreću?
Kada sam bila mlađa, mislila sam da sreća mora biti nešto vauuuuuuuu, nekakva bomba koja će pomaknuti/premjestiti svijet. Kako starim (ili imam više iskustva) shvaćam da je sreća sve na što sam zaboravila dok sam čekala da budem sretna. Možda zvuči čudno, ali tako je. Sreća je kada se budim i kažem ''živa si, zdrava si, dijete je ovdje, roditelji i prijatelji''. Sreću osjećam i kada sama negdje sjedim na kavi, s knjigom ili dok pišem, kada šutim i kada brbljam sama za sebe. Sreća nije u tome da je vani lijepo vrijeme, da dobijem na igrama na sreću, ili da su namještene sve kocke. Mir u sebi, spokoj da će sve doći logičnim redoslijedom, miris čaja od mente s limunom i medom, kolači s cimetom, tuđa sreća. Kantar se sam namjestio, ali tek tada kada sam prestala trčati za srećom.
Ljubav je u očima
Ima je
Ili je nema
I ako je nema, bježi
Jer je nikada nećeš ni vidjeti
Nikada ništa u njima neće biti
Osim tvoje sjene koja vene
-Čovjek, pravi se čovjek po očima poznaje
Kako mi je baka govorila
''Čak i životinja zna kad joj je dosta
Samo mi ljudi umiremo od previše''
- Koliko je potrebno za sreću?
Kažete da se ''pravi čovjek po očima poznaje''. Što, po Vama, pravi čovjek ima u očima? Što se u njima može vidjeti?
Ljubav! Ne govorim o tjelesnoj ljubavi, već o univerzalnoj. Ljubavi prema životu, prema svakom živom biću, prema sebi. Trebate gledati ljudima u oči dok razgovarate s njima. Ako im je pogled čist i iskren, tada su to dobri ljudi. Oni nikada ne odvrnu pogled (gledaju okolo). Nemaju što sakriti, niti se čega sramiti. Ne kaže se bez razloga da su oči prozor duše. Mnogo puta sam se uvjerila da je prvi dojam, tj. osjećaj koji sam dobila gledajući nekoga u oči najbolji. Svaki put kada sam pokušala potisnuti taj osjećaj nelagodnosti, razočarala sam se. Gledajte ravno u oči i nikada ne podcjenjujte vlastitu moć intuicije.
Zanimljivo mi je što radite na burzi, a istovremeno pišete za ''Ženski magazin'' i izdajete zbirke poezije. Za što ste Vi stvoreni? A čime, za Vas, ne vrijedi prljati ruke?
Uvijek me veseli kad kažem da sam ekonomist, pa svi ostanu u šoku. Ono što nosimo u sebi izlazi van, željeli mi to ili ne. Ekonomija i burza su kompromis za životnu egzistenciju. Moram reći da je mi je moj posao zanimljiv i da me mješavina ta dva, sasvim različita posla, osvježava. Osim poezije (ako se time može nazvati ovo što pišem), pišem i kolumne za Ženski magazin, koje su moj pogled na sve što se događa oko mene, a posljednjih godinu i pol pišem i tekstove za djecu koji izlaze u dječjim časopisima koji se distribuiraju po makedonskim školama. Pišem i tinejdžerski roman u produžetcima za koji se nadam da će do kraja 2019. izaći i u obliku knjige.
Ne prljam si ruke s onime što je protivno mojim uvjerenjima i moralnim normama. Lošim ljudima, lažima i bezobrazlukom. Od toga bježim što je dalje moguće. Prljanje ruku smatram prljanjem duše, a najvažnije mi je da mi ona ostane čista.
Biste li stavili like na vlastiti život?
Imali smo dilemu s izdavačem zbog naslova prve knjige ''Stavi like na vlastiti život''. U ovom modernom vremenu stavljanja likeova i statusa, fotografija, šala i svakakvih banalnosti, zaboravljamo staviti like na ono što smo i kako živimo. Stavila sam like nakon što sam se mnogo izmučila preispitivanjem same sebe. Stavljam like na svoj život, na vašu mladost i ideale, stavljam like na ljubav i otvorene dlanove. Stavite like na sebe! Nikada ne dozvolite da vas pokolebaju u vjerovanju da ste prekrasni ljudi i da vrijedite. Čovjek koji ne stavlja like na ono što živi, neće moći staviti like ni na što što ga okružuje. Like je prihvaćanje, a prihvaćanje je preduvjet za sreću.
Tako ti je ljepše kad si kažeš
Da se sve na ovom svijetu kupuje novcem
Iako znaš da osmijeh nema cijenu
I da se sjaj u očima ne da odglumiti
- Na svijetu ima neprocjenjivih stvari
Tako mi je govorila baka
Da je svaki čovjek na ovom svijetu za nešto rođen
Da je svaki čovjek za nešto stvoren
I najviše se ljutila kad bi netko s magarećim inatom
Zapinjao za nešto što mu ne leži
- I za ljubav treba biti stvoren
Kada se trebamo nasmijati životu? Je li uvijek moguće disati ljubav, davati ljubav, biti ljubav?
Svaki dan! Svaki je dan jednostavno dar. Čak i kada se događaju ne toliko lijepe stvari. Mi ljudi mnogo smo jači nego što izgledamo. Svako zlo za neko dobro, ako ništa drugo, loše stvari barem nas uče da budemo oprezni. Jedno znam o sebi, a to je da ne mogu bez ljubavi. Sve dok ju mjerimo i važemo, svijet će ići unazad. Želim davati lijepu riječ, pomoć, podršku. To me ispunjava. Tako učim i svoju kćer, bez obzira na to što sam svjesna da živimo u svijetu morskih pasa. Sposobnost da se daje i bude sretan u davanju neprocjenjiva je.
Osim sreće u davanju koje su još za Vas neprocjenjive stvari?
Miran san. Spavanje snom pravednika, tako sam to opisala u jednoj pjesmi. Posjedovanje čistog srca i savjesti. Duševni mir se ne kupuje, zato i nema cijenu. Sve što možemo kupiti, jeftino je i prolazno. Neprocjenjivo mi je i ovo prijateljstvo i ljubav koju ste dali vi meni i ja vama.
Zahvaljujem spisateljici Ani Bunteski i profesorici Tinki Barbutov Krstevoj
na posvećenom vremenu i trudu.