ZAGREBAČKI FOTOPIS
Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.)
Matoš za sebe kaže daje Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem
Piše: Marta Jolić
Foto: članovi Fotosekcije XVIII. gimnazije
7. lipnja 2024.
Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku, u Srijemu. Hrvatski je novelist, esejist, feljtonist, humorist, pjesnik, kritičar, polemičar i putopisac. Antunov otac August radio je kao učitelj te je zbog posla obitelj preselila u Zagreb. U svojoj autobiografiji Matoš piše da je Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.
Školovanje
Zanimljivo je da je Matoš dvaput ponavljao sedmi razred jer nije mogao dobiti pozitivnu ocjenu iz triju predmeta od kojih je jedan bio i hrvatski jezik. Mučeći se s formalnim obrazovanjem, na kraju je odustao i posvetio se pisanju i glazbi. Bio je i vojni dezerter te je dobar dio svoga života proveo izvan Hrvatske u koju se povremeno, krišom, vraćao u kratkotrajne posjete.
Boravak u inozemstvu
U Beogradu je svirao violončelo i radio kao novinar. Boravak u Parizu bio je ključan za njegovo stvaralaštvo jer se upoznaje s poezijom Charlesa Baudelairea i prozom Edgara Allana Poea koji su utjecali na njegovo stvaralaštvo te je Matoš u Parizu napisao većinu svojih novela.
Pomilovanjem je dobio dozvolu da se vrati u Hrvatsku te živi i radi u Zagrebu gdje se uključuje u književni i politički život, uspijeva završiti učiteljsku školu, ali se zbog političkih stavova (bio je pravaš) nije mogao zaposliti.
Kritikom do neprijatelja
Svoje je stavove u kritikama i polemikama jasno iznosio te se zbog toga često mnogima zamjerio trpeći zbog svojih riječi ozbiljne posljedice (primjerice, gubitak mjesta u orkestru nakon negativne kritike romana ili optužba da je špijun), a pred kraj života dolazi u sukobe s gotovo svim kolegama književnicima.
Značaj
Sabrana Matoševa djela tiskana su 1973. godine u 20 knjiga, a prvih je pet knjiga priredio veliki hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović.
Matoševo je stvaralaštvo raznovrsno i bogato. Svojim je djelima obilježio razdoblje hrvatske moderne, a utjecao je na mlade naraštaje književnika, a osobito je očit utjecaj na Antuna Branka Šimića i Tina Ujevića.
Eva Bebek / Antun Gustav Matoš
ZAGREBAČKI FOTOPIS
Antun Gustav Matoš - djela
Piše po uzoru na Baudelairea i Poea, a u djela uvodi pejzaž kao samostalnu temu
Piše: Nea Kos
Foto: članovi Fotosekcije XVIII. gimnazije
7. lipnja 2024.
Antun Gustav Matoš svojim je djelima započeo razdoblje hrvatske moderne, a njegova je smrt označila i završetak toga razdoblja. Još se u školskim danima znalo da Matoš obožava književnost i da nikamo ne ide bez barem jedne knjige, a sve je to više došlo do izražaja kada mu je 1892. godine bila tiskana novela Moć savjesti u časopisu Vijenac i novela D-dur sonata u časopisu Obzor. Matoš je tada imao samo devetnaest godina.
Poetska načela
Oduvijek je na umjetnost gledao kao na jednu granu ljepote i nikada nije pravio razlike između različitih književnih vrsta poput pjesama, novela i kritika.
Volio je pisati o aktualnim društvenim problemima što se vidi u pjesmama 1909, Iseljenik i Stara pjesma u kojima je pokazao koliko je razočaran nezainteresiranošću Hrvata u vrijeme vladavine bana Khuena Hédervárya.
Pejzaž kao samostalna tema
Počeo je u svoja djela, po uzoru na neke svjetske književnike, uvoditi pejzaž kao samostalnu temu, a ne samo kao popratni doživljaj. Također je u sonetima Notturno i Jesenje veče Matoš izražavao simboliku krajolika pišući pod utjecajem Charlesa Baudelairea. Pjesme je objavljivao po časopisima, a posthumno je njegov brat Milan priredio izdanje pod nazivom Pjesme.
Diskurzivni i prozni oblici
Putopisi i feljtoni pod naslovom Oko Lobora primjer su proze s lirski opisanim pejzažem kao temom uz povijesne i kritičke osvrte na stvarnost njegova vremena koje donosi pripovjedač.
Među Matoševa poznatija djela svakako se ubrajaju novele koje su dio obvezne srednjoškolske lektire poput novela Camao, Cvijet s raskršća i Kip domovine leta 188* koje je, s ostalim novelama i pripovijestima objavio u trima zbirkama: Iverje, Novo iverje i Umorne priče.
Hana Žarković / Uspinjača
ZAGREBAČKI FOTOPIS
Antun Gustav Matoš, Kip domovine leta 188*
Potaknuti djelom razmišljamo kako se ideja domovine mijenja i kako umjetnost može odražavati i oblikovati našu percepciju nacionalnoga identiteta
Piše: Eva Bebek
Foto: članovi Fotosekcije XVIII. gimnazije
7. lipnja 2024.
Matoševa novela Kip domovine leta 188* pripada impresionističkim novelama s temom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine koje se većinom bave socijalnim temama. Priča je zanimljiva jer se može promatrati i iz suvremene perspektive i analizirati kroz prizmu aktualnih društvenih i političkih tema poput nacionalizma i identiteta. Možemo razmišljati o tome kako se ideja domovine mijenja i kako umjetnost može odražavati i oblikovati našu percepciju nacionalnoga identiteta.
Radnja priče Kip domovine leta 188* ističe sukob između umjetnosti i politike te postavlja pitanja o nacionalnom identitetu.
Također se ističe nezadovoljstvo Hrvata mađarskom vlašću, a prikazuje reakciju građana Zagreba na uredbu da se na neke institucije uz hrvatski stavi i mađarski natpis.
Građani su se pobunili, a da bi se pobuna riješila, pozvana je vojska. Kroz likove se prikazuje strah koji su Hrvati tog vremena osjećali od mađarske vojske.
– Vojska ide, ide vojska!
I za tili časak prsne šarena gužva. Odvulala se kao pred kakom grozovitom istragom, a na pustom Trgu Jelačićevu ostadoše samo piljarički stolovi i stočići.
U priči također vidimo kako se jedan od glavnih likova želi istaknuti time da se ne želi pomaknuti kada prolazi mađarska vojska. Jer Pepica tvrdi da ona nije ništa skrivila te se ne mora skrivati.
Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis’ niš kriva!
No, ona ipak tragično završava te možemo zapravo vidjeti da se u nekim trenutcima bolje maknuti i šutjeti kako bismo sačuvali svoj život, ali i život svojih bližnjih. Moramo znati da naše reakcije imaju posljedice, ali ne samo na nas. Zato što Pepica nije htjela uzmaknuti pred mađarskom vojskom, poginula je ne samo ona, već i njezin muž Joškec.
Sve je to slika Matoševe domovine tisuću osamsto osamdeset i neke godine.
Ines Kardum / Matoševa bubamara
Ivana Leljak / Labud