INTERVJU - BRUNO ŽGANJER ŠRAM, bivši učenik XVIII. gimnazije, ilustrator loga Kreativnog kaosa, student arhitekture i urbanizma, izvršni urednik Tristotrojke, studentskoga časopisa za arhitekturu, dizajn i umjetnost te autor izložbe Čuđenje kao takvo
„Umjetnik radi za sebe, a arhitekt teži k tomu da svoju umjetnost stvara za druge”
Nakon što smo u samoborskom Bunkeru razgledali izložbu Čuđenje kao takvo razgovarali smo s njezinim autorom, Brunom Žganjerom Šramom, bivšim učenikom XVIII. gimnazije i ilustratorom loga Kreativnog kaosa, studentom arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te smo saznali kako ga je put iz jezične gimnazije odveo na tehnički fakultet i koje savjete daje budućim studentima
Piše: Tea Fadljević
Foto: privatna arhiva
15. travnja 2024.
Kako si se odlučio za studij arhitekture i urbanizma iako si išao u jezičnu gimnaziju?
Rekao bih da je bila presudna ljubav prema crtanju i arhitekturi generalno, ona je bila prisutna kroz cijelu srednju školu, ali u manjim količinama. Tek sam na kraju srednje shvatio da želim studirati nešto kreativno, ali i nešto od čega bih mogao živjeti i tada mi je na pamet upravo pala – arhitektura. Tako je nekako sve krenulo i ne mogu opisati koliko sam zadovoljan što sam je upisao.
Privatna arhiva / Bruno Žganjer Šram s profesoricom Glavaš i novinarkom Kreativnoga kaosa Teom
2023. godine dobio si Rektorovu nagradu. O kakvom je projektu riječ?
Imao sam velike sreće da sam imao mentora kakvog sam imao, profesora Lea Modrićina. Dao mi je slobodu da radim čudesa, ali me je u isto vrijeme usmjeravao i po mom mišljenju takvi su profesori najbolji. U projekt arhitektonskoga projektiranja uložio sam puno istraživanja i razmišljanja, a zadatak je bio nacrtati neboder u 22. stoljeću. Filozofija je ta da se čovjek pretvorio u kiborga i poludio te je kapitalizam prešišao sve i kvadratni metar u stanu košta milijardu kuna. Neboder koji sam osmislio pomalo je luđački jer te doslovno spljošti u ormar. To je ujedno i kritika prema ovome čemu polako idemo i drago mi je da je profesorica u komisiji prepoznala upravo tu kritiku i prijavila ga za odabir, ja sam ga predstavio i osvojio nagradu.
Privatna arhiva / Crteži s izložbe - gorostasni tornjevi i zgrade uklopljeni u krajolik
Izložba se zove Čuđenje kao takvo. Smatraš li da su i umjetnici čuđenje u svijetu?
Ovisi o umjetniku. No danas se pojam umjetnik proširio na svakakve grane. Tako neki ljudi smatraju i kuhanje umjetnošću dok ga drugi smatraju umijećem. Znam neke umjetnike koji stvarno jesu čuđenje i koji to isto čuđenje traže oko sebe, ali znam i neke koji to nisu. Umjetnik ne znači sjediti po cijele dane i očekivati da će im ideja pasti na pamet, treba sjesti i reći u redu, sada ćemo nešto napraviti. To je trenutak koji razlikuje prosječnog od nadprosječnog umjetnika. Čuđenje je samo šlag na torti.
Imaju li mladi umjetnici u Zagrebu mjesto za svoje izložbe ili smatraš da ih nedostaje?
Dobro pitanje. U jednu ruku svi kažu kako nemaju, ali u drugu kada odeš na stranicu kulture, imaš puno galerija koje nude prostor za izložbu. Svi malo pretjeruju, osobno smatram da bi uvijek dobro došlo još galerija za mlade umjetnike, ali može se i raditi s onim što se nudi. Bilo bi ljepše da se umjetnost prožima kroz svakodnevni život poput art poptura, kada su u jednom dijelu plesali, a u drugom su bile izložene slike. Takva nekakva manifestacija super je za grad. Umjetnost se treba ugurati među ljude, a ne da je zatvorena i izolirana u galerijama.
Privatna arhiva / Castellum Honorum
Je li ti dvojezični program u XVIII. gimnaziji otvorio neke nove putove?
Mogu li reći ne? 😊 Drago mi je da sam prošao kroz taj program i da sam tijekom godina naučio sve ono što jesam, ali i ono što nisam, a to se primarno odnosi na to da sam loš u učenju jezika. To je ono što sam nažalost najviše naučio, ali nikada nisam ni ganjao nekakve prilike za korištenje francuskog jezika, više sam se fokusirao na arhitekturu. Znam neke koji su ganjali francuski i kojima je dvojezični program puno pomogao.
Imaš li neke savjete za one koji žele upisati arhitekturu?
Arhitektura nije crtanje, to je umijeće oblikovanja prostora, meni ti nije ušlo odmah u glavu da to nema veze s crtanjem. Arhitektura je također način na koji će se prostor iskoristiti. Prvo i osnovno – nije sve u crtežu. Kao drugo, pripreme i samo pripreme, najbolje godinu dana, i privatno i grupno, samo je bitno pripremiti se. Probajte se zaljubiti u to, puno pomaže jer je arhitektura užasno nezahvalan posao, koliko god savršenih stvari napravili, svi će vidjeti samo onu jednu grešku koju ste napravili. S druge strane, napraviti nešto za druge, nešto što će pomoći društvu da bude bolje, sve to je na kraju vrijedno za boljitak ovog svijeta. Umjetnik radi za sebe, a arhitekt za druge i to je glavna razlika između njih.
Osim arhitekture baviš se i scenografijom. Nedavno si sudjelovao na radu scene za Krležinu Baraku pet be. Kako dolaziš do ideja?
Na ideju scenografije dolazim na više načina. Prvi je taj da učim iz starih primjera, poput genijalnih scenografija Božidara Rašice, koji je ujedno i arhitekt XVIII. gimnazije. Drugi, malo ograničeniji, način je budžet; ponekad dobijemo malu svotu novaca, a scene moraju biti velike i ovdje na djelo dolazi kreativnost i snalaženje. Na kraju je ipak najvažnije da je redatelj s kojim radimo dobar, nekada i on ima svoje ideje s kojima možemo raditi i tako zajedno doći do scenografije kakvu je zamislio.
Tvoja prva izložba bila je fotografska, a ova trenutna sastoji se od crteža. Kako je došlo do te promjene?
Bavim se fotografijom povremeno, čak sam i imao sam jednu kolekciju s Lego figuricama koji sam poslao na natječaj u Beču čiji sam oglas vidio na Instagramu. Rekli su mi da sam primljen i izložili moje fotografiju, jednu sam i uspješno prodao, a ostale dvije nikad nisam dobio nazad. Netko u Beču sada ima moju fotografiju i to me jako veseli. U suštini su fotografija, crteži i arhitektura jako srodni. Kada crtaš crtež, moraš kadrirati kao i kada koristiš fotoaparat.
Kako je došlo do suradnje s Bunkerom?
Svoje radove poslao sam u galeriju Prica u Samoboru koja me je nažalost odbila. Međutim kustosica galerije Prica ujedno je i kustosica Bunkera i nazvala me te ponudila da moje slike izloži upravo ovdje. Ja sam to prihvatio i jako mi je drago zbog toga.
Privatna arhiva / Popratna knjižica uz izložbu crteža
Bruno Žganjer Šram svijet gleda s čuđenjem, njegovi radovi novi su organizmi formirani na temelju mašte, bliske budućnosti i dalekih distopija. Stvoreni svjetovi privlačni su promatračima, sitni detalji otkriveni samo ako se dovoljno približite kako biste ih uočili, napuštajući tako stvarnost i krećući u novi svijet.
Da biste se otvorili čuđenju i krenuli u novi svijet predlažemo vam da iskoristite mogućnost i do 20. 4. u Centru za mlade Bunker u Samoboru pogledate radove našega bivšeg učenika i talentiranoga mladog umjetnika.