"Vre i svoj jezik Horvati pozabit hote ter drugi narod postati" (P. Štoos)
Kažu nam, mladi se svakim danom sve više i više iseljavaju, pričaju i pišu sve manje hrvatski. Populacija Hrvatske sve je starija. Uskoro nas neće više uopće biti. Posvuda se to navodi kao velik problem hrvatskog naroda, ali koliko mi zapravo možemo učiniti po tom pitanju?
Iako smatram da je država samo naša tvorevina u potpunosti prenapuhanog značenja (jer na kraju dana, država je samo komad zemlje okružen nevidljivim granicama, zastava je samo komad platna), ponosna sam što sam Hrvatica. Moja nacionalnost daje mi identitet i uvijek će biti velik dio mene, bez obzira gdje u svijetu se nalazila. Volim taj osjećaj pripadnosti, kao da dišem zajedničkim plućima cijelog naroda, kao da nam kuca isto srce. To je velik dio nas Hrvata, to zajedništvo, taj ponos. Zašto nas je onda sve manje i manje? Zašto odlazimo, zašto ne pišemo dovoljno na vlastitom jeziku? Ja odmah priznajem da izvan škole i u interakciji s osobama iz mog okruženja konzumiram sve na engleskom jeziku. Ako nije engleski, onda je neki drugi jezik – muzika na španjolskom, filmovi na njemačkom. O hrvatskom ne razmišljam – na hrvatskom ne razmišljam. Prva ću priznati da mi namjera nije da ostanem ovdje. Iskreno, ne želim ostati ovdje. Dosta mi je toga da nas mlade krive što se selimo, kao da nešto dugujemo ljudima koji nikada nisu bili u poziciji naše generacije. Ljudima koji ne mogu razumjeti naše konfliktne osjećaje patriotizma i želje za nečim većim, boljim. Ne selim se kako bih prkosila Hrvatskoj, ne koristim engleski jer ne volim hrvatski – činim to zato što smo nakon toliko godina napokon povezani s ostatkom svijeta: internetom, medijima, knjigama. Zato što osobno ovdje nemam toliko opcija i prilika kao u Engleskoj. Zato što mi se ne sviđa način na koji funkcionira ova država i nisam spremna ostati ovdje samo zbog osjećaja ponosa koji osjećam kada sam negdje drugdje. Zato što nam sistem ima previše mana i mentalitet nam je zastario. Zato što, koliko god volim Zagreb, ne mogu poreći kucanje srca kad napokon iz zraka ponovno ugledam London i pomislim kako sam doma. Ja ne mogu biti odgovorna za cijeli narod, ali mogu biti odgovorna za vlastiti život. Želim biti negdje gdje vidim budućnost za sebe u kojoj ispunjujem svoj maksimalni potencijal. Ovdje to ne mogu dobiti. Nadam se da će ljudi ovdje razumjeti koliko mi znači povezanost s ostatkom svijeta i poznavanje što više jezika i kultura. Ne želim da se nas krivi što gonimo vlastitu sreću. Djeca su danas svjesnija toga da je država samo ime i ne dopuštaju da ih to sputava u životu. Znaju prepoznati bolje prilike negdje drugdje i idu za njima.
Dan kada više ne bude Hrvatske i hrvatskog jezika bit će dan kada se meni slomi srce, ali ne želim da me se zbog tog drži odgovornom. Ne želim ostati ovdje zbog grižnje savjesti. Kako bilo da bilo, gdje god da završila u budućnosti, znam da će Hrvatska biti moj dom. Moja jedina fiksna točka koju ću uvijek voljeti. Iskreno, ne brinem se. Dok god na svijetu postoje ljudi s gorućom hrvatskom dušom, sve će biti u redu.
Elena Tomić