INTERVJU – MAGDALENA MRČELA
,,Ogorčena sam na sadašnji popis obveznih lektira! Djecu potičem da za početak čitaju bajke, a August
Šenoa zaslužuje puno veće priznanje!”
Piše: Emanuela Bučić
Foto: privatna arhiva
5. studenoga 2025.
U našoj je školi gostovala spisateljica i profesorica Magdalena Mrčela, autorica brojnih knjiga za mlade, među kojima je i najnoviji roman Zlatarova kletva. Nakon predstavljanja knjige i razgovora o temama koje otvara, imali smo priliku razgovarati s njom i doznati više o njezinu stvaralaštvu, inspiraciji i porukama koje
prenosi mladima.
Što Vas je potaknulo da napišete Zlatarovu kletvu?
Prvenstveno August Šenoa i njegova djela, osobito kultno Zlatarovo zlato u kojem likovi nikada nisu dobili
sretan završetak. Ja sam osoba koja voli happy end, a ni on ga, koji je tako mlad žrtvovao svoje zdravlje da
pomogne sugrađanima koji su bili pogođeni strašnim potresom, nije dobio. Kada se dogodio drugi
zagrebački potres, gledala sam postrojavanje tehnike na Trgu bana Josipa Jelačića i političare s kravatama
koji iz svojih toplih ureda promatraju i nabacuju floskule, dok je August Šenoa pomagao i apelirao na
solidarnost i humanost za vrijeme zagrebačkog potresa 1880. godine. Najviše uvijek pomažu „obični ljudi“.
Osjećam da u nama postoji duh Šenoine književnosti, ali i dug prema njemu – to sam shvatila kao svoju
misiju. Razmišljala sam zašto bi Šenoa, koji je dobro detektirao ukus publike u članku „Naša književnost“,
napisao Zlatarovo zlato koje tako grozno završava. Djelovalo mi je kao da je cijela priča s tom knjigom
nedovršena, da pravda nije pobijedila – zato moja knjiga nudi povijesnu metafikciju, svojevrsni nastavak – i
Šenoine knjige i preslikavanja karakteristika njegovih junaka na današnje ljude.
Koja je glavna poruka ili misao koju želite da čitatelji ponesu iz te knjige?
Želim poručiti čitateljima da ne ulaze u veze, prijateljske ili ljubavne, s osobama koje imaju naznake
narcističkog poremećaja. To su odnosi u kojima empatični i moralno ispravni ljudi na emocionalnoj razini ne
dobivaju ništa, a iz njih se izvlači mnogo. Ne smijemo dopustiti da netko svojom tamom gasi naše svjetlo.
Treba paziti koga biramo za prijatelje i partnere. Ako primijetite da ta osoba, s kojom ste u nekom odnosu,
sve više raste i biva sve sebičnija, a vi ste sve slabiji i nesretniji, onda ona funkcionira kao kakav parazit na
vama. Ako djeca iz ove knjige nauče prepoznati i zaobići narcisa, sjajno!
Ništa manje važna nije poruka iz književnosti – August Šenoa zaslužuje puno veće priznanje!
Kad biste mogli porazgovarati s nekim književnikom iz prošlosti, tko bi to bio i što biste ga pitali?
Nekoliko ih je. Šenoa bi sigurno bio jedan od njih. Pitala bih ga je li imao problema zbog komentiranja svojih
suvremenika čije je knjige tako strastveno kritizirao te je li imao neprijatelje u književnome svijetu zbog
svojega načina pisanja. Sergeja Aleksandroviča Jesenjina pitala bih bi li ga istinska ljubav spasila od suicida.
Voljela bih pitati Cicerona zašto su mu rečenice tako dugačke, ali i Krležu zašto je toliko pretjerivao s
njemačkim u svojim dramama.
Radite u školi. Kako motivirate učenike na čitanje lektire?
Prvo što mi pomogne u poboljšavanju njihovih čitateljskih navika je iskrenost. Kad mi cijeli razred kaže da
ne čita ništa i da im je zadnja pročitana knjiga bila ,,Pale sam na svijetu”, barem znam da počinjemo od nule.
Nakon toga ih upitam kakve filmove i serije vole gledati i uz pomoć tih podataka svakom učeniku dodijelim
izbornu lektiru koju će pročitati. Uvijek krećem s izbornim lektirama i tako djecu potičem na čitanje onoga
što ih zanima i na zaljubljivanje u neke sjajne knjige koje još nisu bili otkrili. Krajem rujna organiziramo i
Tjedan zabranjenih knjiga u kojemu se čitaju knjige koje su tijekom povijesti cenzurirane – od bajki poput
Male sirene, Pepeljuge i Alise u Zemlji čudesa pa sve do Lovca u žitu ili modernih distopija – Fahrenheita
451, Sluškinjine priče, Orwella… U Mjesecu hrvatske knjige obavezno čitamo suvremene hrvatske pisce, koji
na mojoj nastavi uvijek zaslužuju središnje mjesto.
.jpeg)
.jpeg)
privatna arhiva / Magdalena Mrčela i urednik Tomislav Fuzul
privatna arhiva / Magdalena Mrčela
Jeste li zadovoljni trenutnim popisom obaveznih lektira? Mislite li da bi se trebao mijenjati?
Ogorčena sam na trenutni popis obveznih lektira. Kada na popisu za srednjoškolce vidim, primjerice,
Dubravku, kapi znoja dođu mi na čelo jer znam da na djelima s tako složenim jezikom, a ponekad banalnom
radnjom gubimo učeničku koncentraciju i interes. Od svih krasnih Držićevih djela na popisu je završila
Novela od Stanca, drama o tome kako se rugamo starcu jer je star i ružan… Trebam li još što reći? Ne
shvaćam zašto su Antigona i Prijan Lovro na popisu u prvom razredu srednje škole, djecu iz osnovnoškolskih
dječjih (a često i djetinjastih) lektira u srednjoškolske uvodimo kroz temu tragičnog (anti)junaka i suicida.
Prenaglo, neplanski, prerano. Dok ja dajem djeci da čitaju kontroverze i simbolizam u Alisi u Zemlji čudesa,
oni bi trebali čitati Posljednje Stipančiće i shvaćati raspad plemstva, nesretnu ljubav i rastočenu obitelj.
Kako?! To ni vremenski ni prostorno a ni životno i emotivno nema smisla.
Sve u svemu, mislim da bi se popis obaveznih lektira trebao urediti – staviti fokus na izborne lektire i puno
više inzistirati na suvremenim hrvatskim autorima, poput primjerice Rosie Kugli, Jasminke Tihi-Stepanić,
Matije Rubića, Mira Morovića, jer oni pišu ono što mlade danas zanima. To nikako ne znači da podcjenjujem
klasike, ali oni moraju imati vremensku logiku i ići ukorak s razvojem tog mladog bića koje iz antologijske
knjige treba izvlačiti životne pouke.
Jesu li romani poput Zlatarove kletve način da se klasici hrvatske književnosti približe novim
generacijama?
Nadam se da bi mogli biti. Treba imati na umu da je roman koji nema dobru čitateljsku recepciju, a moja su
publika mladi, propala knjiga. Ja se zasad dobro držim, knjiga se čita, dojmovi su ohrabrujući. Ne mogu o
svojoj knjizi reći da će sigurno biti za svačiji ukus, o njima se ne raspravlja, ali napisana je da pomogne da se
klasici hrvatske književnosti približe novim generacijama.
Uz posao profesorice hrvatskoga jezika i pisanje knjiga, bavite se i novinarstvom. Čuli smo da volite i
pratite nogomet. Kako se rodila ta ljubav? S obzirom na to da dolazite iz Splita, zanima nas, navijate li za
Hajduk?
Naravno, obožavam Hajduk! Neizostavno pitanje! Razočarala bih se da me to niste pitali! Dolazim iz
kvarta u Splitu koji je od stadiona Poljud udaljen pet minuta, tako da je ljubav prema nogometu jaka otkad
znam za sebe. Čak sam ga i trenirala, iako nisam blagoslovljena velikim talentom, ali barem sam naučila
razumjeti zakonitosti te predivne igre. Za mene postoje tri umjetnosti – glazba, književnost i nogomet.
Odustala sam od igranja nogometa, ali trener mi je rekao: ,,Nemoj pustiti tu svoju ljubav, pokušaj kao
novinarka!” tako da sam relativno brzo krenula pisati za portal Nogometplus, a nakon toga sam prešla na
portal Dalmacija danas, na kojemu i danas radim.
Kako uspijevate uskladiti sve obaveze?
I nastavu, i knjige i novinarski rad uz obitelj i privatan život?
Jako teško. Dok sam ja ovdje, u školi me mijenja moj dragi kolega, a suprug i mama uskaču s kućanskim
poslovima. Život mi je kaotičan i često nešto krene naopako kad sam usred sto poslova – dok mi
razgovaramo, dva od moja tri sina imaju temperaturu pa samo mislim kako moram što prije kući.
Često sam u žurbi, stalno trčim, balansiram između škole, novinarstva, pisanja kazališnih kritika, pisanja
vlastitih knjiga i dramskih scenarija, uređivanja tuđih knjiga, a povrh svega došao je i poziv mog urednika
Tomislava Fuzula da se priključim autorskom timu izdavačke kuću Alfa. Udžbenike iz Hrvatskoga jezika
„Tragom teksta“ većinom pišemo noću jer danju ne stignemo zbog obiteljskih i poslovnih obveza poslova.
Noću također pišem pripreme za nastavu i ispravljam testove. Živim užurbano, ali smatram da radim
najljepši posao. Biti profesor, svaki dan stajati ispred budućnosti ove zemlje, mladih ljudi, i ljudski i
profesionalno uljepšati život barem jednoj osobi – to je najljepši osjećaj i najbolje zanimanje na svijetu.