Živjeti život po svojoj mjeri
Nakon pretpremijere komedije Bokte! održane 13.10. 2021. u Histrionskom domu imali smo priliku razgovarati s glavnom glumicom Svetlanom Patafta.
Razgovara i piše: Anika Gazić
Jeste li zadovoljni prvom izvedbom predstave?
Kada radite neku predstavu, provedete puno vremena na probama nakon kojih vi naprosto čeznete da vam dođe publika i da vidite komunicira li sve ono što ste napravili s gledateljima. U tom smislu, zadovoljni smo zato što smo osjetili da postoji dijalog između nas i publike i da je priča koju mi pričamo nešto što publika prepoznaje, s čim se može identificirati i nešto što ih može inspirirati na određeno razmišljanje ili propitivanje. Pretpremijera je otvaranje velikih vrata u svijet mogućnosti života jedne predstave. To bi značilo da glumac i svi uključeni u taj kreativni proces, na prvoj izvedbi pred publikom, dobiju feedback. Prva je izvedba važna jer ona predstavlja nekakav znak. Eto, mi smo dobili jedan znak koji nas stavlja u poziciju da možemo dalje graditi taj odnos između nas koji pričamo jednu priču i publike koja promatra i svojim reakcijama sudjeluje u njoj.
Razgovor nakon predstave/ J. G.
Teatar Puna kuća
U predstavi Bokte! samo su dva glumca. Glumite li inače s više kolega?
Jako zanimljivo pitanje jer je hrvatsko nezavisno kazalište došlo u takvu poziciju da si nezavisne grupe rijetko mogu dopustiti produkcije s više glumaca. To, naravno, nije dobro. Nije dobro zato što postoje priče s mnogo likova i često ih je nemoguće ispričati samo s dvoje-troje ljudi na sceni. Tako dolazimo do situacije da neka djela ne možemo ni raditi u svojoj produkciji.
Najveći je razlog ovakve specifičnosti rada što nas Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za kulturu ne financiraju u onoj mjeri u kojoj bi to bilo realno kako bi se mogla producirati predstava s više glumaca. Mi u nezavisnom sektoru već smo godinama navikli na tu situaciju, pa smo i način razmišljanja orijentirali u smjeru djela i priča koje ne zahtijevaju puno glumaca. U tom smislu ja se baš s tim susrećem vrlo intenzivno zato što sam umjetnička voditeljica Teatra Puna kuća, koji je nezavisna umjetnička organizacija. Mi smo odlučili raditi umjetnost pod svaku cijenu pa makar i razmišljali o načinima kako producirati nove predstave s malo glumaca. Tri glumca su plafon da vi možete danas pokriti troškove izvedbe jedne predstave u nezavisnom kazalištu.
Koje su razlike kada glumite s jednim kolegom i s više njih?
U igranju s više kolega i samo s jednim kolegom, naravno, postoje razlike kao što su različiti i odnosi u svakodnevnom životu. Drugačije ste fokusirani na pripadnike grupe a drugačije kada ste u odnosu jedan na jedan. Kada glumac radi duo dramu, ima više vremena i raditi na svom liku i raditi na razvoju odnosa s partnerom. Sve ovisi o predstavi koju odlučite raditi, od teksta. Ima puno elemenata koji utječu na tu kompleksnost odnosa. Raditi samo s jednim partnerom nije jednostavnije u svakom segmentu, ali definitivno glumcima daje mogućnost dužeg vremena, većeg prostora za kreiranje likova i odnosa s drugim likom. Moj kolega Marko Cindrić i ja smo igrali svatko po tri lika: roditelje i djecu. Bilo je intenzivno.
Kako ste se snašli u igranju više različitih likova?
Transformacija je u glumačkom poslu nešto što svaki glumac samom svojom profesijom izabire kao nešto jako uzbudljivo. To su uvijek izazovi koje mi priželjkujemo. U ovoj priči postoji dosta situacija i razmišljanja likova s kojima se ja nekad i privatno susrećem. Oni su dosta općenito prepoznatljivi, a to je napravljeno da bi se što više ljudi moglo vidjeti, ogledati u onome što mi igramo. Tu je negdje izazov još veći jer treba napraviti nešto što je općepoznato, ali još dodati neku svoju nijansu, vrlo autentičnu. Jednostavno svaki glumac unosi i svoju osobnost u svaki lik, zato ne možete vidjeti nijednog glumca kako na isti način glumi istu ulogu. I to je zapravo ljepota našeg posla. Bilo je vrlo zabavno igrati različite likove.
Glumci (Svetlana Patafta i Marko Cindrić te autor teksta i redatelj predstave Vanja Jovanović
Teatar Puna kuća
Redatelj Vanja Jovanović, Marko i ja pokušali smo dati svakom liku svoj pogled na svijet oko nas i na članove svoje obitelji. Igrati likove kćeri ili sina, a opet igrati i majku, bilo je baš zabavno, a i interesantno vidjeti što se sve događa kada prijeđete u onu ulogu u kojoj više niste toliko često u stvarnom životu. Marko i ja smo privatno roditelji, pa sada dosta toga u svojim životima proživljavamo kroz ulogu roditelja. Bilo nam je baš super kada smo na pozornici trebali igrati djecu, pa onda opet uđeš u neku situaciju i možeš iz tog lika shvatiti kako se ti sad kao roditelj ponašaš prema svom djetetu. Da, bilo je preispitivanja. Tema obiteljskih odnosa uvijek je zanimljiva i ima jako puno predstava na tu temu, a opet, svaka priča koja se priča na neki je način posebna.
Reći ću samo da je interesantno da je redatelj ujedno i tekstopisac tako da smo prolazili skupa neke faze razvijanja teksta. To je bilo vrlo specifično za ovaj način rada jer nam je redatelj donosio dijelove teksta i onda smo ih mi na sceni isprobavali, pa je tu dolazilo, naravno, i do nekih promjena. Mogli smo mnogo slobodnije mijenjati ono što je napisano, nego kad dobijete tekst dramskog pisca koji ne režira predstavu.
Mislite li da se roditelji i tinejdžeri mogu poistovjetiti s predstavom?
Iz onoga što smo mogli shvatiti na pretpremijernoj izvedbi mislim da će se i roditelji i djeca moći poistovjetiti s likovima koje budu gledali. Nadam se da će se atmosfera koja je bila na prvoj izvedbi nastaviti i u narednim jer ako nema međusobnog dijaloga publike i glumaca na sceni, onda nismo napravili dobar posao (smijeh).
Teatar Puna kuća
Zašto biste preporučili predstavu čitateljima u XVIII. gimnaziji?
Svojim odgovorima sam u našem razgovoru nagovijestila što bi mogli vidjeti, pa ako im to zvuči interesantno, ako misle da će moći odlaskom u kazalište i gledanjem ove predstave dobiti nešto za sebe, onda ih svakako pozivam da dođu u kazalište. U ovom vrlo izazovnom vremenu u kojem nije ništa onako kako smo navikli da bude, u kojem ima puno odricanja, svaki put kad izađem na scenu i nakon što odigram predstavu, želim posebno zahvaliti svima onima koji dođu u kazalište, onima koji odu u kino, na koncert, pogledaju s prijateljima neku izložbu, sami nešto kreativno naprave, pohađaju razne dodatne aktivnosti u školi i izvan škole vezano uz umjetnost. Svima stvarno zahvaljujem kao umjetnica prvenstveno na tome što se nisu odrekli umjetnosti.
Nadam se da će vašim čitateljima ova predstava ostati u lijepom sjećanju i da ćemo svi kroz zajednički susret u kazalištu dobiti nešto što će nas inspirirati da živimo život po svojoj mjeri.