O PISANJU S PISCEM: ZORAN FERIĆ
Zoran Ferić, poznati je hrvatski književnik i profesor hrvatskoga jezika u našoj školi u kojoj održava i fakultativnu nastavu kreativnog
pisanja.
U razgovoru s profesorom saznali smo o kakvoj je nastavi riječ te koga sve poziva da joj se priključi.
Provedba nastave kreativnog pisanja
Kako je sve počelo...
Koliko se dugo u našoj školi održava nastava kreativnog pisanja?
Mislim da je ovo peta godina.
Odakle Vam ideja za takvo nešto?
Već više od dvadeset godina držim radionice kreativnoga pisanja. Prvu sam radionicu održao u poslijeratnom Mostaru za srednjoškolce pogođene Domovinskim ratom. Tako je ta radionica više bila psihoterapijska, iako ja za to nisam educiran. Djeca su kroz svoje priče izbacivala svoje ratne frustracije. Nakon toga održavam ih u književnom klubu Booksa i u CeKaPe-u, i to najčešće radionice kratke priče, proze i romana.
Kako izgleda sat kreativnog pisanja?
Postoji neka uobičajena struktura. Budući da je za pisanje važno
prvenstveno čitanje, nastojim dati i djeci i odraslima s kojima radim
neke priče da ih pročitaju. To su priče suvremenih autora, najčešće onih koji su bili na festivalima u Hrvatskoj (ako se radi o stranim piscima). Zatim prvo razgovaramo o tim pričama. Uobičajeno je dati neku temu ili pripovjednu situaciju za zadaću. Recimo, muškarac i djevojka su na grobu njegovih roditelja. To je pripovjedna situacija iz jedne priče koju je napisao njemački pisac Ingo Schultze. Uspoređujemo priče nastale na radionici s originalom. U principu se zadaće odnose na kreiranje likova, na snalaženje u određenim pripovjednim situacijama, biranje suvremenih tema, pisanje na određenu temu - kako tko izabere. Ili se radi o vježbama dijaloga, automatskog pisanja, toka svijesti... To mogu biti i vježbe sukoba, budući da je sukob karakterističan za dramske tekstove i za scenarije, ali on funkcionira i unutar romana i kratke priče. Razrađujemo tipove sukoba, koji se najčešće realiziraju dijalogom.
Sudjelujete li u književnim događanjima u Zagrebu u sklopu nastave?
U sklopu nastave, ne. Ali svakako sudjelujem te svoje učenike pozivam da se pridruže. U prvom redu u književnim tribinama. Već nekih deset godina uz kolegu pisca Miroslava Mićanovića i Maju Zrnčić iz Ministarstva kulture vodim radionicu koja se zove ''Čitaj i piši s piscem u kući pisca''. Radionica je namijenjena osnovnoškolcima i srednjoškolcima i odvija se jednom mjesečno u Društvu pisaca na Gornjem gradu. Moram reći da su radionice dobro posjećene. Namijenjene su djeci iz cijelog grada te učenicima svih škola, ne samo gimnazija. To je vrlo uspio projekt. Ja bih ga kao predsjednik Društva pisaca, koji ima nekakvu logistiku, volio prebaciti i u druge gradove u kojima takav projekt ne postoji. Svakako da je popularizacija čitanja i strategija za poticanje čitanja ključno pitanje za hrvatsko obrazovanje. Na radionice može doći svatko koga zanimaju.
Pisac u učionici
Kako Vaše spisateljsko iskustvo utječe na predavanje hrvatskoga jezika? Imate li ikada priliku uključiti taj dio svoga života u nastavu?
U prvom redu, kako to utječe - želim se odnositi vrlo fleksibilno prema postojećem programu. Želim učenicima pokazati nove suvremeno tekstove, to je ključno i to činim. Želim u prvom redu pokušati stvoriti čitatelje, zainteresirati nekoga da pročita neku knjigu mimo lektire.
Zanima te? Pridruži se!
Kome biste od učenika preporučili nastavu kreativnog pisanja?
Svima koje zanima pisanje, ali i čitanje. Onima koji vole čitati, kao i onima koji bi se željeli baviti poslom srodnim pisanju, kao što je novinarstvo ili pravo. Važno je i na fakultetu, za pisanje seminara, znanstvenih radova, diplomskih radova. Ne radi se samo o pisanju beletristike, iako na tome najviše radimo.
Savjet budućim kolegama
Što biste savjetovali mladima koji se žele baviti književnošću?
Prvo, da puno čitaju. Drugo, da ne gledaju na to romantično. Uz zanimanje pisca često postoje romantični mitovi i legende, pa da ne misle da će, ako se počnu baviti pisanjem, živjeti kao Hemingway ili neki takvi uzori. Pisanje je za početak posao, vrlo samotan posao. Rad na istraživanju. Na primjer, ako želiš priču smjestiti u Krimski rat ili napisati nešto o manijaku u Rusiji koji je sedamdesetih godina ubijao ljude, moraš proučiti sve - kako je izgledala ta Rusija, kakav je bio duh,... A onda naravno dolazi strukturiranje rečenica i knjige. Ono što je ključno za pisanje, važnije možda i od rada na rečenicama i knjizi je rad na životu. To bi bila otprilike neka temeljna životna zainteresiranost, znatiželja. Kad vidiš staru baku na cesti, da se odmah zapitaš kakav je bio njezin život, koliko je ratova prošla... Pisanje je zainteresiranost za ljude, u prvom redu.