Milica Bračun, profesorica njemačkoga jezika i povijesti
Profesorica Milica Bračun svojim je kvalitetnim radom u našoj školi ostavila neizbrisiv trag, osobito se zalažući za dvojezični program. U razgovoru s novinarkama Kreativnoga kaosa otkriva zašto nije postala liječnica, zašto je 1996. godine došlo do ukidanja dvojezične nastave te veliku tajnu svih profesora.
Rad u školi - neplaniran izvor zadovoljstva i ispunjenja
Jeste li oduvijek znali da želite raditi u školi?
- Nije mi bilo ni u peti da ću raditi u školi. Željela sam biti prevoditeljica stručne literature s područja povijesti i srodnih znanosti. Tako sam sedam godina radila u banci posao koji sam željela raditi. No, tada se ispostavilo da je moj sin bio nezadovoljan u dnevnom boravku te sam ja, s danas na sutra, odlučila pronaći drugi posao, a odmah sam u tome i uspjela. Tada sam iz ureda, gdje svi dolaze k tebi i gdje radiš s dvoje-troje ljudi, došla u razred. To je bila osnovna škola – tridesetero djece, svi divljaju, a nikome ne znaš ime. Taj dan sam shvatila da, kakogod znam i umijem, prvi dan moram naučiti imena sve djece jer sam inače bespomoćna. Dakle, došla sam slučajno, ne znajući da ću biti tako sretna u ovom poslu, i... ostala zauvijek.
Kada biste mogli ponovno birati zanimanje, biste li nešto promijenili?
- Teško je to reći, ali kako se sada osjećam – ne bih. Ne vidim neko zanimanje koje bi za mene imalo više smisla. Možda bih jedino bila liječnica. To je bio moj prvi izbor, ali se nisam osjećala dovoljno dobrom u matematici. Bojala sam se da neću proći prijemni, iako je to bila glupost jer sam imala pet iz matematike. I tako sam završila na Filozofskom. No, mislim da je moj posao važan posao i rado sam ga radila.
Osamnaesta gimnazija - privilegij rada u dvojezičnom programu
Koliko ste godina radili u Osamnaestoj gimnaziji?
- 26. To sam baš danas računala. Od 1991./92.
U kakvom će Vam sjećanju ostati Osamnaesta? Imate li neku uspomenu iz Osamnaeste koju biste voljeli podijeliti?
- Imaš lijepih uspomena, a imaš i one koje nisu tako lijepe, ali su važne. Jedna je takva bilo ukidanje dvojezične nastave u cijeloj državi 1996. odlukom Ministarstva znanosti i obrazovanja. Mi smo se tada kao gimnazija, ne samo dvojezični program, već svi učenici, solidarizirali s našom ravnateljicom Brankom Liebhardt-Šupe. Išli smo s transparentima na Markov trg, nikoga nismo manipulirali, već su se učenici izvanredno organizirali, bez društvenih mreža. Kako su to uspjeli – ne znam. Ja sam govorila na televiziji, u školi, gdje god me se pitalo. Svi smo bili zajedno i to je nešto što ne možeš zaboraviti, niti ja to želim zaboraviti.
Teško nam je palo ukidanje dvojezične nastave, no mene je vodila misao da je to prolazna stvar te da će samo Ministarstvo ponovno uvesti dvojezičnu nastavu. Nisam baš neka proročica, ali se to 2001. godine i obistinilo.
Zašto je uopće došlo do zabrane?
- Razlozi zabrane bili su političke naravi, ali po meni, to nije bio nikakav stvarni razlog. Mali je broj ljudi koji sudjeluje u takvoj nastavi, a nije ni skupa. Danas se, između ostalog, jezici uče iz različitih izvora i medija. Tako da mislim da se od toga nitko neće otuđiti, mislim da nismo opasni.
Profesorica Bračun s novinarkama Kreativnoga kaosa
Kreativnost i čarolija u nastavi
Koji Vam se dio Vašeg posla najviše sviđao?
- Prvo, ja sam radila u dvojezičnom programu, što je bio privilegij, jer sam tako mogla spojiti svoja dva studijska predmeta – povijest i njemački. Tako sam mogla predavati jezik, ne samo kao gramatiku i vokabular već i kao medij kojim dolazimo do novih spoznaja i sadržaja. Naime, jako me je zabavljalo pripremati se za dvojezične satove jer su mi dopuštali da budem kreativna. Jako sam to voljela i rado radila te se nadam da sam nešto od toga i prenijela. Druga ljepota ovog posla ujedno je i tajna svih profesora koju ću vam sada odati. :) Kada imaš dobar dan i kada ti ide predavanje te zavedeš učenike i oni te odjednom slušaju, to je takav čarobni trenutak. Njega se sjetiš u najgorim trenutcima i on te tjera da ne odustaneš. Jer kad vidiš da te netko dobrovoljno sluša i nešto lijepo kaže, a da nije morao, i da dobrovoljno čita nešto što ne mora, to je zaista lijep trenutak. Naravno, krasni su i emotivni susreti s bivšim učenicima. Ja ove godine nisam uspjela otići na dvadesetu godišnjicu mature svojeg prvog razreda, ali način na koji su oni sve ove godine komunicirali sa mnom jedinstven je. Recimo, kada ti na ulici priđe učenik koji ti je inače zadavao muke u razredu, i da ti svoje karte za kazalište, u tom trenu ne možeš vjerovati kakav si ti posao radio.
Što će Vam najviše nedostajati iz Osamnaeste?
- Učenici. Susret s učenicima, rad s razredom. Jako! Kolege možeš vidjeti u drugim prilikama i mislim da ću se s njima viđati i izvan škole, ali školu... Werde ich vermissen.
Kako se osjećate znajući da ste obrazovali tolike generacije učenika i utjecali na njihove živote? Imate li neku poruku za bivše, ali i buduće učenike Osamnaeste gimnazije?
- Osjećam se dobro. Sama svoj rad ne mogu procijeniti, ali mogu reći koliko sam se trudila. Po anketama koje sam radila s maturantima, čini mi se da su to učenici prepoznavali i vrednovali. Mene je zabavljalo i rado sam to radila, a kada sretnem svoje bivše učenike, uvijek mi kažu: "Recite im, recite im, neka uče u dvojezičnom, neka uče njemački i koriste prilike koje u dvojezičnoj nastavi dobivaju, nije bezveze, nije besmisleno, recite im to." Ja sam na to uvijek govorila: ''Dobro, dobro, citirat ću te, iako te ne poznaju.''
- Poručila bih neka živi dvojezični program, upisujte se u njega, nemojte odustati, mislim da to vrijedi i ima smisla. I da budete sretni, to bih vam isto željela. Uvijek treba malo sreće, uza sve. Treba biti marljiv, ambiciozan, imati snove, ali treba uvijek imati i malo sreće.
Učenici nekad i danas
Toliko godina ste radili u školi, jesu li današnji učenici po nečemu drugačiji od prijašnjih?
- Jesu, naravno. Mi smo bili drugačiji prije pola stoljeća, koliko sam ja starija od prvašića. Ali jedno ostaje uvijek isto. Mislim da je mladost po sebi entuzijastična, željna znanja i spoznaja, znatiželjna, vesela, i to je fantastično. Treba samo naći načina ili dati svima prilike da se u školi osjećaju dobro. Ne bih potpisala ovu izjavu i nemam istraživanja da ju poduprem, ali danas je možda teže biti učenik nego u vrijeme kada sam ja išla u školu. Naime, nama je škola bila primarni izvor znanja i spoznaja o umjetnosti. Nama je odlazak u kazalište ili na izložbe uvijek bio doživljaj, mi nismo imali audiovizualne medije koji bi nam davali perfektne performanse prema kojima bismo sve drugo mogli vrednovati. Mi nismo željeli savršenstvo, već smo se veselili onome što smo imali. I puno smo čitali, mi gimnazijalci barem.
Jeste li primijetili neku razliku između običnih i dvojezičnih razreda?
- Reći ću ono pozitivno što znam za dvojezične razrede, ali o ostalim razredima neću govoriti jer ih nisam baš nikada ni stvarno upoznala. Meni se čini da su dvojezičari jako kreativni, da su u svim našim projektima najistaknutiji, da se angažiraju za školu i da su nekako prisutniji u školskom životu od nedvojezičara. Ali eto, to kažem jer vas poznajem. Ne radi se tu o prosjeku, jer dvojezičari nemaju uvijek najbolji prosjek, ali mnogi su spremni angažirati se za školu, i izvan škole, i raditi na projektima. Mislim da ima još neki šarm u tome, ali...šarm je teško definirati. :)
Povijest je učiteljica života
Što mislite o ulozi povijesti u našem društvu, cijenimo li je dovoljno?
- Ne, povijest kao znanost ne cijenimo dovoljno, često se zlorabi, s mnogim stvarima iz naše nacionalne povijesti još se nismo suočili, i ako budemo i dalje okretali leđa povijesti, i ne usudili se ili ne željeli stvarno objektivno istražiti, koliko god je to moguće, što se to sve događalo, posebice na području naše, hrvatske povijesti, onda će nam se to sigurno osvetiti. Ne znam na koji način, možda nam se već i sad osvećuje, to je teško reći, ali povijesna znanost važna je znanost, trebala bi biti itekako respektirana, trebalo bi se od nje puno tražiti, i učenici bi je iz više razloga u školi trebali učiti. Dakako, jer poznavajući svoju i svjetsku povijest imaš dobru podlogu za druge društvene znanosti i to je ozbiljna stvar. To je naše povijesno sjećanje, naši životi, životi naših obitelji, drugih obitelji. A ako je povijest učiteljica života, onda kako je možemo ne učiti? Ili ignorirati? Tako su barem rekli stari Latini, a oni su bili pametni :)
I za kraj...
- Lijep pozdrav svim dvojezičnim razredima, i hrvatsko-njemačkim, i hrvatsko-francuskim, i svim ostalim razredima, ali dvojezičarima želim da im bude lijepo u školi, da im bude veselo, da budu uspješni i zadovoljni.
Katja Kržišnik i Karla Škrlec