I'm a paragraph. Click here to add your own text and edit me. It's easy.
I'm a paragraph. Click here to add your own text and edit me. It's easy.
I'm a paragraph. Click here to add your own text and edit me. It's easy.
PAVAO PAVLIČIĆ
Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike.
Od 1970. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost.
Član suradnik Razreda za književnost HAZU-a bio je od 3. prosinca 1992. do 30. siječnja 1997. godine, a redoviti je član Razreda za književnost HAZU-a od 30. siječnja 1997.
Nakon kratkog predstavljanja Društva kao i samog Pavličića od strane gospodina Hrvoja Kovačevića (na slici lijevo), također uvaženoga člana Društva hrvatskih književnika, gospodin Pavličić sjeo je ispred prepune dvorane učenika. Prve riječi koje nam je rekao bile su: ,,On je vas prepustio meni, a ja ću sebe prepustiti vama.'' Gospodin Pavličić bio je zasut pitanjima; što o stvaralaštvu, djetinjstvu pa i o privatnom životu.
U ponedjeljak 19.11.2018. učenici prvih razreda XVIII. gimnazije u pratnji profesorice hrvatskoga jezika, Jelene Glavaš, posjetili su Društvo hrvatskih književnika u kojem je organizirana tribina s Pavlom Pavličićem.
Društvo hrvatskih književnika
POČETCI PISANJA, PRVA KNJIGA I STVARALAŠTVO
Zašto ste počeli pisati?
Čovjek počinje pisati zato što postoji književnost, zato što voli čitati. Tako onda probaš, obično se počinje u školskim zadaćama pa dobiješ 5 i vidiš da ti to ide. Onda počneš izvan toga pisati i tako, malo-pomalo, dok se okreneš, postaneš pisac.
Kada ste napisali prvu knjigu i je li vam bilo teško pronaći izdavača?
Prvu knjigu napisao sam prije 40, skoro 50 godina. To je naime bila zbirka pjesama koje sam pisao kroz nekoliko godina jer na početku, kada bih napisao pet stranica, to mi se činilo jako puno. Kada sam ja objavljivao prvu knjigu, postojao je izdavač specijaliziran baš za pisce početnike, obično to nisu bili pravi, veliki izdavači nego neka omladinska skupina ili neki časopis. Sjedište im je bilo u Opatičkoj 10.
Može li se živjeti od pisanja?
Na to pitanje postoje dva odgovora. Jedan je ako pitaš može li se od pisanja živjeti materijalno, dakle novčano. Vrlo teško. U Hrvatskoj ima jako malo profesionalnih književnika i obično većina radi još nešto sa strane; kao profesori, kao novinari i tako dalje. Drugo je ako pitaš u smislu donosi li ti to zadovoljstvo. U tom smislu, svi mi pišemo, znači živimo od pisanja jer nam to donosi veslje i radost, jer onaj tko se muči dok piše, taj neće puno napisati.
Jeste li imali posebno mjesto na kojem pišete?
Dok sam odrastao, živio sam u skučenim stambenim prostorima pa bih nekada, ljudi mi obično ne vjeruju kada im to kažem, pisao i na vešmašini. To bi pisanje trajalo po sat, sat i pol dnevno jer bi me zaboljela leđa, no nisam ja baš pravi primjer za to jer to varira od pisca do pisca.
Jeste li ikada imali kreativne blokade i jeste li ikada pisali pod utjecajem nekih opijata?
Kao prvo, meni su dosta strani svi ti kojekakvi stimulansi osim duhana, ali nisam ni bio u toj situaciji iako mogu razumjeti ljude koji jesu. Naime, ja nikada nisam morao pisati, recimo nisam nikada potpisao ugovor da ću do tog i tog datuma izbaciti knjigu. Da jesam možda bih i imao tih blokada.
Pavao Pavličić (foto Hana Matović)
KRIMINALISTIKA
Što Vas je potaknulo da počnete pisati krimiće?
Veliko ohrabrenje bilo mi je to što je veliki češki pisac Karel Čapek, kojeg vam najsrdačnije preporučujem, pisao krimiće i da su sjajni.
Što nam možete reći o Dobrom duhu Zagreba?
Ja sam imao potrebu govoriti o onome što se svakodnevno događa oko mene. I onda se dogodilo u jednom času da sam napisao priču u kojoj dvojica ljudi počine zločin u isto vrijeme. Jedan zadavi svoju ženu, a drugi opljačka blagajnu. To se dogodi u jednoj vrlo uskoj ulici gdje prozori gledaju jedni na druge. Onda obojica misle da ga je onaj drugi vidio i pokušavaju toga drugoga ukloniti. I onda mi se to svidjelo i onda sam malo-pomalo razvio dobrog duha Zagreba.
O ritmu zločina…
Taj film je nastao upravo po knjizi Dobri duh Zagreba i to me onda uvelo u scenaristički rad i rad u filmu te mi je donijelo puno veselja. Moram reći da sam radio s režiserom, pokojnim Zoranom Tadićem s kojim sam onda još napisao pet-šest scenarija.
Kako ste se osjećali kada ste dobili Ninovu nagradu budući da je to bila afirmacija kriminalistike u Hrvatskoj?
Znači, prvo moram reći što je Ninova nagrada. To je tjednik koji i dandanas izlazi u Beogradu i dodjeljivao je nagradu za roman s ovog područja, ovih jezika koji se međusobno razumiju i to je bila silno važna nagrada. Ta nagrada dodijeljena mi je za knjigu Večernji akt. Ja taj roman nisam smatrao krimićem, no ljudi su to kao krimić tumačili, s jedne strane zato što sam ja objavio određen broj krimića i romana, a s druge strane zasto što je i krivotvorenje zločin, no to se čita tako da mi ni ne smeta što kritičari to zovu krimićem.
LEKTIRE I PAVLIČIĆ
Što mislite o načinu na koji se obrađuje književnost u školama?
Sad si načela jednu temu na koju mi se ne da baš raspravljati da ti pravo kažem. Naime ja već jako puno godina govorim, nije važno što ja govorim nego i pametniji od mene, da je kad je riječ o srednjoj školi, stvar postavljena naglavačke. Zato što su vama mnoge od tih stvari, da se ne lažemo, dosadne. Jer vama nije jasno šta onaj tamo kuka, blagoslivlja dan kada je upoznao, dan kada je susreo gospođu zbog koje pati. Ukratko, ja zagovaram ideju da bi stvar trebalo okrenuti naopako: da bi se od prvog razreda srednje škole trebala čitati suvremena književnost, dakle ono što se razumije, što vam je blisko po problematici, po likovima, po svemu. Onda treba ići polako prema nazad u vremenu, prema klasici.
Neki književnici kažu da je najgore što im se može dogoditi u karijeri to da završe na popisu lektire. Kakav je Vaš stav prema tome?
Mnogi pisci koji kažu da su zadovoljni što nisu na popisu lektira mislim da se tu radi o kiselom povrću, da bi rado htjeli biti na popisu lektire, ali eto, nisu. Mislim da nije štos biti zanimljiv klincima u srednjoj školi u
knjizi koja je, recimo zabranjena ili se ne preporučuje. Štos je uspjeti zainteresirati ih za ono što je u lektiri, to je za pisca izazov i ja sam vrlo zadovoljan, što se upravo dogodilo, da mi kažu da su rado čitali moja djela koje se u lektiri nalaze.
Nina Jončić