POVRATAK NA SICILIJU
Erasmus obogaćuje živote i nakon što mobilnost prođe
Svi krajolici, sve plaže, povijesna mjesta, građevine, hrana, sve je to fascinantno; no mene uvijek najviše iznenade ljudi
Piše: Lucia Sabljić, 3. razred
Foto: privatna arhiva
12. listopada 2026.
Dupli Erasmus? Oni koji znaju, odmah bi rekli: „Da, naravno, kad?”. Duh Erasmusa osjetio se posebno na ovom putovanju jer sam mislila da je neostvarivo. Okvirna procjena roditelja koji upoznaju roditelje razmjenskih učenika svoga djeteta je 10 do 30 %. Drago mi je da su moji roditelji dio tog postotka.
Giada, Francesco i Lucia na odlasku
Jedan let od sat i 30 minuta dijeli mene i moju razmjensku učenicu Giadu, za koju volim govoriti da je moja sestra. Njezin otac Fabio bar tako kaže: „Ti si sestra koju ona nikad nije imala!” To često govori jer ni ona ni ja nemamo biološku sestru, samo braću. Ili možda jer izgledamo isto, obje se bojimo pasa, obje volimo šminku, izbirljive smo s odjećom i imamo isti humor. Imamo i svoje razlike, ali su one pored svih sličnosti nebitne.
Puno sam pričala svojoj obitelji o svom putovanju na Siciliju; o Giadi, o svim drugim prijateljima iz Milazza i iz Hrvatske, o svim zgodama koje su se dogodile. Predložila sam im da ih svi zajedno posjetimo na ljeto kako bi ih i oni mogli upoznati. Nestrpljivo sam čekala to putovanje, a u isto sam se vrijeme bojala da će mojoj obitelji biti dosadno jer samo moj tata u društvu govori engleski.
U 3 sata ujutro stigli smo u Milazzo te je mene i moju obitelj dočekala Giada sa svojim roditeljima. Unatoč našem inzistiranju da ostanu doma spavati i da ćemo se vidjeti sutradan ujutro, čekali su nas s toplim arancinima i focacciom. Meni moji nisu vjerovali da ,,ne” na Siciliji ne postoji.
Nakon tog prvoga susreta slijedilo ih je još puno narednih šest dana koliko smo proveli na Siciliji. Svaki dan ručali smo u Giadinoj kući, gdje smo se družili i pričali s cijelom obitelji satima. Ručak na kojem smo bili kod nonne (Giadine bake) imao je 10 sljedova i nakon otprilike pet, odustaneš. Hrvatski želudac nije naviknut na toliku količinu hrane.
U šetnji i izlascima se uvijek sretne netko tko je (obiteljski) prijatelj i on automatski postaje i tvoj prijatelj. Tako uvijek kad sretnem Giadinog nonna (djeda), uvijek se uhvatimo za ruke i plešemo. Tako sam upoznala i Francescove prijatelje s kojima mi se bilo teško rastati. Engleski im je bio prilično loš, ali ja sam sve razumjela. Osjećala sam se uključeno u tom društvu, čak i kad nisam razumjela svaku riječ. „Čekaj da pozdravim Luciju, dok nije otišla!” znalo se čuti s Ireninog mobitela.
Plaže su isto nezaboravne. More je bilo toplo, vani je bilo kipuće. Giada, Francesco, moja dva brata i ja kupali smo se po cijele dane.
Obiteljsko druženje u Taormini
Dolazimo iz različitih kultura i tradicija, ali jedno uvijek ostaje zajedničko: osmijeh na početku i suze na kraju. Netko tko nikad nije govorio ,,univerzalan jezik” progovorio je onime što je uistinu univerzalno; smijeh, suze, bijes, očaj, nada, gubitak, pobjeda, slika, video, Google translate. Svi smo verzija jedni drugih i svugdje je dom.
Ekipa s Erasmusa - Irene, Francesco, Giada i Lucia
Svi krajolici, sve plaže, povijesna mjesta, građevine, hrana, sve je to fascinantno. No mene uvijek najviše iznenade ljudi. Zanimljivo je da, unatoč razlikama u jezicima i tolikoj udaljenosti, postoji netko tko je toliko sličan tebi. Neka obitelj koju nikad niste upoznali. Niste ni znali da postoji. Neki novi svijet gdje ništa ne razumijete, a sve vam je jasno.
Lucia i Giada, Giada i Lucia? :)