Vedran Peruničić, knjižničar
Nakon što je u mirovinu početkom ove školske godine otišao dugogodišnji knjižničar naše škole, Milan Josić, dostojno ga je zamijenio Vedran Peruničić. Sigurno ste ga zamijetili! U razgovoru s našim novinarima otkriva nam zašto je postao knjižničarom, koje su mu knjige najdraže, koji su mu hobiji te što misli o budućnosti knjižnice.
S koliko ste godina počeli raditi?
Krenuo s poslom još u srednjoj školi i na fakultetu, radio sam puno raznih poslova, tako da mogu reći da sam dosta rano počeo raditi. A fakultet bibliotekarstva upisao sam puno kasnije, tek 2008./2009.
Kako ste odabrali baš ovu profesiju?
Moja prva profesija je filozofija i na fakultetu na kojem sam bio knjižnica mi se strašno sviđala kao mjesto gdje ću doći raditi i kao mjesto gdje ću se moći spremati za ispite i nekako se sama od sebe rodila ta želja. Po prirodi sam sistematičan, volim slagati, volim red te sam nakon 3 godine fakulteta shvatio da se želim baviti bibliotekarstvom te sam zbog toga naknadno upisao odsjek informacijsko-komunikacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu gdje sam dobio titulu diplomiranog knjižničara. Sudjelovao sam na par projekata i evo, danas sam tu. Prije 18. gimnazije promijenio sam 5 ili 6 škola uključujući i knjižnicu na Institutu Ruđer Bošković u kojoj sam zapravo naučio sve što znam danas.
Vedran Peruničić
Očit je Vaš angažman u 18. gimnaziji; šah, čitateljski klub… Jeste li to radili u svakoj školi ili ste kod nas krenuli malo intenzivnije?
Meni je prvenstveno, kada dođem u novu knjižnicu, bitno da ljudi vide knjižnicu kao mjesto gdje će svatko rado doći. Za šah smatram da je vrlo korisna igra za učenike jer izoštrava um, zbližava ljude, a sama igra ima neku toplu silu koja ide uz taj mir knjižnice koji je nekako bitan. Ja se brinem i da knjižnica izađe malo izvan okvira.
Čitateljski klub radio sam svuda jer sam još na fakultetu vidio njegove prednosti. To je jedan od načina kako privući ljude u knjižnicu i ljudi to u biti žele, pogotovo učenici koji žele i vole čitati. Mogu se pohvaliti da je u školi grupa od šestero učenika. To je nešto što mislim da svaka knjižnica treba raditi, tako da, gdje god sam radio, što u osnovnim a što u srednjim školama, uvijek sam čitateljski klub forsirao jer je bio dobar.
Koju biste knjigu preporučili nama mladima?
U mojoj obitelji se, još od kada sam bio malen, dosta čitalo, te sam tako dolazio do neke literature koja je možda za mene bila i preozbiljna. Rano sam počeo čitati tu malo ozbiljniju literaturu, tako da bih vam svakako preporučio Ispovijesti Aurelija Augustina,
koja mi je najdraža knjiga i koja me na neki način formirala kao osobu. To je klasično djelo, koje je, iako ima religijski prizvuk, živopisno djelo u kojem se svatko može pronaći. Knjiga je iz 5. stoljeća poslije Krista, no nekako mislim da je i danas aktualna. Nisam siguran je li vama srednjoškolcima to preteško, no ja sam je čitao kad sam imao oko 20 godina i oduševila me. Odonda joj se rado i često vraćam, pročitao sam je nekoliko puta.
Imate li neki poseban hobi?
Moj najveći hobi je biciklizam, to je moja strast. Vozim bicikl rekreativno, te čak i nešto amaterski natjecateljski. Biram bicikl kao prijevozno sredstvo i to često kada je toplije vrijeme dolazim u školu biciklom. Iako se uvijek namučim ovom Grškovićevom i usponom na kraju, zadovoljan sam jer vidim da sam puno sretniji i produktivniji kada dolazim biciklom nego kada dolazim autom ili gradskim prijevozom.
Mislite li da knjižnice neće postojati za dvadeset-trideset godina zbog e-knjiga?
Trenutno se u našoj školi skupljaju sredstva za elektroničku knjigu. U sklopu knjižnice ću organizirati radionice kako se radi s e-knjigom, kako se preuzimaju knjige, kako se lista… U biti, tko želi bit će upoznat s radom elektroničke knjige. Iako ona nije nekako zaživjela jer se već desetljećima smatralo da će knjige u papirnatom formatu nestati. To se nekako nikad nije dogodilo jer mislim da ljudi preferiraju više dodir s knjigom i štivom i ona sama ima prednosti. Iako je elektronička knjiga na papiru po svojim specifikacijama puno praktičnija, u praksi se to nije tako pokazalo.
Nedostaci e-knjige
Relativno je skupa jer vi možete posuditi knjigu u gradskoj ili školskoj knjižnici i to neograničen broj njih kroz godinu za manje novaca. Obična knjiga se ne mora puniti, nije podložna oštećenju kao e-knjiga. Nismo ovisni o Wi-Fi-ju, nismo ovisni o bateriji, puno ih je lakše uzeti na plažu… Uglavnom, iz nekog razloga e-knjiga nije zaživjela.
Isto se dogodilo i s radijem, za koji su rekli da će izumrijeti kada dođe televizija, no radio živi i dandanas. Vidimo da je aktualan, tako da se ne bojim ni za knjigu ni za knjižnicu.
Knjižnica u budućnosti mora biti mjesto okupljanja, mjesto informiranja pogotovo u školi, gdje će svatko moći doći i posvetiti se radu i informiranju. Tu također mora biti knjižničar koji će biti susretljiv i dati svaku informaciju jer, na kraju krajeva, naš studij se zove Studij informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Postoji izreka Google vam može dati tisuću rezultata, a knjižničar će vam dati onaj točan. Dakle, nije bitna kvantiteta, nego kvaliteta odgovora. Tako da ja se za knjižnicu ne bojim, a knjižnica uvijek mora raditi neke nove, zanimljive projekte, a ja ću svakako u to uložiti trud.
Petar Kralj i Anamarija Zokić