ZAGREBAČKI FOTOPIS
Zoran Ferić (1961.)
Hrvatski književnik i profesor hrvatskoga jezika u XVIII. gimnaziji
Piše: Lara Tudić
Foto: članovi Fotosekcije XVIII. gimnazije
7. lipnja 2024.
Zoran Ferić rođen je 2. lipnja 1961. godine u Zagrebu gdje je i odrastao pohađajući osnovnu školu i gimnaziju na Šalati, a studij jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Iako je počeo s pisanjem pjesama, proslavio se svojim proznim djelima.
Kratke priče i romani
Objavio je zbirke kratkih priča Mišolovka Walta Disneya i Anđeo u ofsajdu te romane Smrt djevojčice sa žigicama koji je prošle godine adaptiran za film, Djeca Patrasa, Kalendar Maja, Na osami blizu mora, autobiografski roman Putujuće kazalište i posljednji roman Dok prelaziš rijeku koji je objavljen 2022. godine.
Najnagrađivaniji mu je roman Kalendar Maja s nagradom Jutarnjeg lista za najbolji roman, nagradom Grada Zagreba za književnost te nagradom Vladimir Nazor za književnost.
Publicistika i slikovnice
Objavio je i zbirke kolumni Otpusno pismo i Apsurd je zarazna bolest te tri slikovnice za djecu s ilustracijama Dominika Vukovića - San ljetne noći, Suze svetog Lovre i Romeo i Julija u kojima progovara o ozbiljnim temama suočavanja djece sa smrću, s razvodom roditelja i s ljubavi.
Knjige su mu prevedene na desetak jezika, a za mnoge je dobio nagrade Vladimir Nazor, Fran Galović, Kiklop i Ksaver Šandor Gjalski.
Radi kao profesor hrvatskoga jezika u XVIII. gimnaziji gdje uz nastavu hrvatskoga jezika drži i fakultativnu nastavu Kreativno pisanje podučavajući učenike XVIII. gimnazije pisanju. Član je Hrvatskoga društva pisaca.
Husarić, Pavlović, Turčinec / Knjige Zorana Ferića
ZAGREBAČKI FOTOPIS
INTERVJU - Zoran Ferić, hrvatski književnik i profesor hrvatskoga jezika u XVIII. gimnaziji
„Prostori o kojima ja pišem su Šalata i sjeverni dio Zagreba u kojem živim i za koji sam jako vezan; uz svaku ulicu, uz svaki ćošak, uz svaku kuću vezuje me neka uspomena ili neka priča i utoliko je meni, naravno, lako smještati priče na Šalatu gdje živim čitav svoj život, a evo i radim”
Pišu: Ines Kardum i Sunčica Krnić
Foto: članovi Fotosekcije XVIII. gimnazije
7. lipnja 2024.
Zagreb je iznjedrio mnoge velike hrvatske književnike. U Zagrebačkom fotopisu bavimo se životom i djelom Augusta Šenoe, Marije Jurić Zagorke, Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže. Da ne bismo ostali u prošlosti, sretni smo i ponosni jer jedan od velikih suvremenih hrvatskih književnika živi, ali i radi na Šalati, u našoj XVIII. gimnaziji. Riječ je, naravno, o Zoranu Feriću, hrvatskom književniku i profesoru hrvatskoga jezika s kojim smo razgovarali o književnim početcima, o knjigama, radu u školi te o Zagrebu kao mjestu života i inspiracije
Što ste htjeli biti kad odrastete, jeste li zadovoljni svojim zanimanjem i radom u školi?
U ovih tridesetak godina koliko se bavim pisanjem često me to pitaju. Ne jesam li zadovoljan radom u školi jer svi pretpostavljaju da nisam i da čovjek ne može biti zadovoljan radom u školi…
Kad sam bio mali, mislio sam biti pilot, to me privlačilo, a onda sam shvatio da se bojim visine pa sam se prebacio na to da budem kriminalac. Mafijaši su mi bili uzor, imao sam doma knjigu Mafija jučer, danas i sutra i to mi je bilo jako zanimljivo, ali nisam znao koliko je taj naslov zapravo maliciozan i koliko je strašan te da se ono sutra iz moga djetinjstva zapravo odnosi na danas.
No, životni me put odveo nekako drukčije. Od petnaeste godine počeo sam pisati, prvo pjesme, a kasnije kratke priče i evo postao sam pisac.
Što se tiče zadovoljstva u školi, stanje je promjenjivo, kako-kada. Škola u Mesićevoj moja je škola: tu sam išao u osnovnu školu i dva gimnazije, a danas u istoj školi i radim. Prvi ili drugi radni dan u školi obilježio je jedan zanimljiv san – prvi i jedini put u životu sanjao sam da letim iznad Šalate pomoću nekih papirnatih krila. Još ni danas ne znam kako objasniti taj san, ali eto taj san je tu, on je činjenica i ja ga se jako dobro sjećam.
Što Vas je potaklo da budete pisac?
Ja obično kažem da imam dvije priče, dva odgovora na to. Jedan je smiješan, a jedan je tragičan. Smiješan je u školi tenisa na Šalati: gledao sam jednog gospodina koji je bio otprilike godište mojih roditelja, koji je vozio Porsche i svaki dan za vrijeme radnog vremena igrao je tenis s mojim učiteljima. Kad sam pitao što je on po zanimanju, oni su rekli da pisac. Bio je to humorist Zvonimir Drvar koji je knjigama zaradio taj auto zato što je prodavao po 10 000 primjeraka samo jedne naklade knjige Ekskluzivno za pametne i slao ju je ljudima, a da je nisu naručili i kad bi netko dobio knjigu, naravno da bi je kupio.
Drugi dio priče je tužan: mama mi se vrlo rano, nažalost, razboljela od raka, a u mojoj četrnaestoj godini završila je doista teško bolesna u bolnici. Pisanje poezije bio je naprosto izlaz, čisti eskapizam. To je bila nekakva ljubavna poezija s pozitivnim slikama koje su me nastojale udaljiti od zbilje koja je doista bila ružna.
Omiljena djela
Možete li izdvojiti najdraže djelo koje ste napisali?
To je jako teško pitanje. Ja ne mogu izdvojiti neko djelo, neki svoj tekst, ali uvijek mi je nekako najdraže ono koje je netom izašlo. Zadnja knjiga koju sam napisao nekako mi je najdraža, dok ne dođe sljedeća. U ovom slučaju radi se o mom romanu Dok prelaziš rijeku koji je postao dosta zloglasan. Ja sam dao naputak djeci da ga ne čitaju.
A koje Vam je lektirno djelo najdraže, što učenici rado čitaju?
To su potpuno suprotne stvari. Najdraži mi je Kiklop što je naravno njima već bauk i užas. Drage su mi Ruke i Krležin Povratak Filipa Latinovicza, ali ne mogu reći ni da su mi mrski ni Kafka ni Camus ili Dostojevski. Imam osjećaj da djeca vole ono što razumiju, a to je Kafka s jedne strane jer razumiju što se događa, a ne razumiju zašto se to događa pa je to intrigantno. Vole i Stranca i Zločin i kaznu jer postavljaju zanimljiva moralna i ostala pitanja.
Husarić, Pavlović, Turčinec / Zoran Ferić
Savjeti za buduće pisce
Koje biste savjete dali nekome tko razmišlja o spisateljskoj karijeri?
Postoji jedan ozbiljan savjet, a to je da slušate sebe ako vas zanima pisanje jer ako ne slušate sebe, to onda može završiti u nekim stranputicama ili čak i loše. Naime, kad svojim roditeljima izrazite želju da želite postati pisac ili slikar ili tako neko umjetničko zanimanje, većina roditelja će vas pokušati odgovoriti od toga uz argumente da to zanimanje nije isplativo, da ne donosi zaradu. Oni su u pravu samo djelomično, što se tiče ovoga segmenta živjeti od pisanja.
Mi pisci često kukamo i istina je da smo jedna od najpotplaćenijih umjetničkih struka, možda i najpotplaćenija. Istovremeno, to je jako dobra struka za nekoga tko želi putovati, tko želi susretati zanimljive ljude, živjeti na stipendijama u stranim zemljama.
Određen broj pisaca čak i kod nas, može od svojih zarada živjeti jako dobro. Ne od zarada od knjiga, nego od zarada od svih ostalih stvari, a to su kolumne, rad za novine, pisanje scenarija, pisanje za kazalište i u tom slučaju ako ste pisac, morate jako puno raditi, puno različitih poslova i onda možete i financijski funkcionirati.
Jesu li radionice kreativnog pisanja dobra odskočna daska za potencijalne nove književnike?
Radionice su dobar put za mlade pisce zato što skraćuju taj period naukovanja. Osoba koja ozbiljno shvaća sebe i svoju ambiciju da postane pisac obići će barem tri, četiri, pet različitih radionica koje vode različiti ljudi. Tamo će čuti ponekad i kontradiktorne savjete, ali iz toga najviše uči, a uči i iz kritičnosti prema vlastitim tekstovima. Bolje je napisati 10 verzija iste priče nego 10 različitih priča.
Koliko je mjesto radnje u djelu važno?
Izuzetno je važno! Postoji u klasifikaciji romana nešto što se zove roman prostora. Prostor zapravo na neki način stvara i ljude, stvara i likove, prostor stvara kulturu i obično učenicima spominjem dva primjera.
Jedan je odnos podloge na kojem je pisan Gilgameš i podloge na kojem su pisani hijeroglifi, s jedne strane papirus kojeg je bilo jako puno u močvarnom dijelu Egipta, a s druge strane glina koje je bilo jako puno u Mezopotamiji – čitava kultura vezana je uz to što nam prostor pruža. Pruža im podlogu za pisanje, glinene pločice, ali im pruža i podlogu za gradnju, dakle opeku od kojih su građene velike građevine Mezopotamije. Tako da nas prostor hrani, prostor nas oblikuje, prostor stvara mentalitete. Otočki mentalitet razlikuje se od slavonskog zbog prostora: tamo imamo špek, ovdje imamo vinovu lozu i peronosporu što je utjecalo i na kulturu tih ljudi, a kad se govori o otocima i o dalmatinskim mjestima, ta silna potreba da se zeza druge ljude, da se pričaju fačende, humoristične priče, proizlaze zapravo iz neke otočne dosade, iz toga što se ništa ne događa pa moraš nekoga zeznuti, moraš nekoga nasamariti da bi bilo imalo zanimljivo.
O procesu pisanja
Kad krenete pisati koliko dugo pišete bez prestanka?
Ja sam nastavnik hrvatskog jezika i godinama sam pisao po noći negdje između deset navečer i dva ili tri u noći, otkad su me malo sustigle godine, više ne mogu to. Pišem za vrijeme ferija i to tako da taj posao bruto traje oko deset sati, pri tome svaka dva sata malo odspavam po pola sata – sat pa onda opet pišem i to mi je dalo jednu sjajnu mogućnost, taj trening povremenog spavanja da mogu spavati na različitim mjestima pa čak i u školi na nastavi, što je opće poznato. 😊
Kad krenem u zadnju fazu sastavljanja knjige, recimo romana, onda pišem mjesec-mjesec i pol u kontinuitetu. Zato moja žena kaže da ima užasno dosadnog muža jer što će ti osoba koja deset sati ili bulji u kompjuter ili spava, a u međuvremenu jede. Doduše, i kuha.
Koji Vam je najteži dio u procesu pisanja knjige?
Jako sam nepažljiv pisac dok pišem, dok traje proces ispisivanja jer skiciram što se događa u nekom poglavlje i onda to ispisujem. Nepažljiv sam prema činjenicama. Ako mi lik ima u jednom poglavlju 20 godina, a onda za 10 godina ima 50, ja to ne vidim. Dakle, onda kad napišem roman od 500 kartica i kad trebam provjeriti sve činjenice, to je krvav posao i za mene, i za urednika, i za lektore i korektore i još uvijek se potkradu neke greške. Ja ću provesti sat vremena razmišljajući oko konstrukcije neke rečenice, ali ću bez problema napisati neku totalnu glupost, činjeničnu glupost. To mi je najteži dio.
Mjesto radnje: Zagreb
Na nastavi smo učili o Šenoinoj zagrebocentričnoj koncepciji književnosti jer je u središte svog zanimanja stavio Zagreb. Je li i Vaše stvaralaštvo obilježio Zagreb, Vaš rodni grad, predstavlja li izvor inspiracije i za Vas ili radije smještate radnju svojih romana na neka druga malo neobičnija mjesta?
Prostori o kojima ja pišem su ili Šalata i sjeverni dio Zagreba u kojem živim i za koji sam jako vezan uz svaku ulicu, uz svaki ćošak, uz svaku kuću vezuje me neka uspomena ili neka priča i utoliko je meni, naravno, lako smještati priče na Šalatu gdje živim čitav svoj život, a evo i radim. Drugo je mjesto otok Rab gdje sam trideset godina proživljavao po dva mjeseca školskih ferija s ljudima tog otoka. Tako da su to dva prostora o kojima govorim.
U kojim je Vašim djelima najprisutniji Zagreb? Pretpostavljamo da je riječ o Putujućem kazalištu koji je autobiografski roman.
U dva romana. Jedan je Kalendar Maja čija se radnja događa dijelom u jednoj kući na Šalati i naravno Putujuće kazalište koje se događa u mojoj kući, odnosno kući koju su sagradili moji roditelji.
Koji Vam je najdraži dio Zagreba i zašto?
Najdraži dio Zagreba mi je Šalata, a da ste me pitali u koje vrijeme, to je ono vrijeme kad se vraćam kući s posla idući sa Šalate na Šalatu. Iako ja svoj posao barem djelomično volim, volim i kad završi.